Godine prolaze, budžeti rastu, uprave se smjenjuju, a na Koševu – ista meta, isto odstojanje.
Treće mjesto postalo je vrhunac dometa, a evropski izleti se završavaju prije nego što pošteno i počnu, često protiv ekipa čije ime prosječan ljubitelj fudbala mora dvaput proguglati da bi ga tačno izgovorio.
FK Sarajevo danas ima sve što većina premijerligaša može samo da sanja: stabilan izvor finansiranja, uslove za rad, visoke plate. Ali, na terenu? Na terenu gledamo skupinu dobro plaćenih profesionalaca koji odrađuju posao, dok u svlačionici, očigledno, caruje sve osim one prave, sportske hemije i gladi za trofejima.
Vrtuljak na klupi
Lakše je otpustiti trenera nego pogledati istini u oči
Najlakši izgovor za neuspjeh u modernom fudbalu uvijek je trener. Sarajevo je u proteklim sezonama promijenilo toliko šefova stručnog štaba da je postalo teško popamtiti sva ta imena. Dolazili su “spasioci”, “taktičari”, domaći stručnjaci i zvučna regionalna imena. Epilog? Uvijek isti.
Konstantne smjene trenera samo su maskirale dublji, sistemski problem: nedostatak jasne sportske vizije i preveliku moć igrača koji ne snose nikakvu odgovornost.
Svaki novi trener donosi novu filozofiju, traži nove igrače, troši dodatni novac, a čim kola krenu nizbrdo, ceh plaća onaj pored aut-linije, dok akteri na terenu nastavljaju po starom. To više nije sportska politika, to je bježanje od realnosti.
Najveći budžet, najmanje srca
U ligi gdje se mnogi klubovi bore za goli opstanak i gdje igrači često igraju za “prazna obećanja”, Sarajevo ima privilegiju apsolutne finansijske dominacije. Ipak, na terenu se ta razlika ne vidi. Dapače, često se vidi obrnuto – ekipe sa višestruko manjim budžetima očitaju Sarajevu lekciju iz borbenosti, taktike i, iznad svega, želje.
Gledajući pojedine utakmice, čovjek se mora zapitati:
Da li se ovi igrači ikada zacrvene nakon poraza? Pogledaju li se u ogledalo kada skinu taj bordo dres, svjesni da su na terenu ponudili samo indolenciju i nedostatak žara?
Fudbal u Sarajevu nikada nije bio samo posao; on je stvar prestiža, ponosa i emocije. Čini se da je u moru stranih pojačanja sumnjivog kvaliteta i domaćih igrača uljuljkanih u sigurne i visoke ugovore izgubljen onaj prepoznatljivi “koševski gen” – borba do zadnjeg daha, bez obzira na to ko je protivnik.
Evropska realnost kao ogledalo istine
Domaća liga se nekako i može preživjeti na individualni kvalitet i “mišiće”, ali Evropa ne prašta foliranje. Kada se izađe na međunarodnu scenu, gdje su discipline i trkački segmenti na prvom mjestu, Sarajevo redovno doživi bolno otrežnjenje. Ispadanja od ekipa iz Moldavije, Gruzije, Finske ili sličnih liga nisu nesreća – ona su realan pokazatelj gdje se klub nalazi kada se skloni domaći sudijski i infrastrukturni folklor.
Bez karaktera, bez lidera u svlačionici koji će podviknuti kada ne ide, i bez igrača koji osjećaju težinu grba koji nose, FK Sarajevo će ostati samo “papirnati tigar” – klub koji najviše troši, a najmanje nudi onima koji ga najviše vole.
Vrijeme je da se prestane sa kozmetičkim promjenama na klupi i da se odgovornost konačno prebaci tamo gdje joj je i mjesto: na teren i u kancelarije onih koji te igrače selektiraju i preplaćuju. Navijači Sarajeva su predugo taoci skupog prosjeka.
