• Home  
  • Bosanski zet progovorio o paklu i potezu Zlatana i Ivana koji ga je spasio!
- Fudbal

Bosanski zet progovorio o paklu i potezu Zlatana i Ivana koji ga je spasio!

Dejan Kuluševski se vratio u reprezentaciju nakon dvije godine odsustva. Zvijezda Tottenhama sada otvoreno govori o trnovitom putu do ovdje — o padovima, sumnjama, presudnoj pomoći Ivana Perišića i Zlatana Ibrahimovića, te teškim trenucima kada je morao razgovarati sa svojom majkom. – Morao sam joj reći: “Mislim da neće ići”, kaže Kuluševski. Kuluševski govori o […]

Bosanski zet progovorio o paklu i potezu Zlatana i Ivana koji ga je spasio!

Dejan Kuluševski se vratio u reprezentaciju nakon dvije godine odsustva. Zvijezda Tottenhama sada otvoreno govori o trnovitom putu do ovdje — o padovima, sumnjama, presudnoj pomoći Ivana Perišića i Zlatana Ibrahimovića, te teškim trenucima kada je morao razgovarati sa svojom majkom. – Morao sam joj reći: “Mislim da neće ići”, kaže Kuluševski.

Kuluševski govori o periodu povrede

U proljeće 2025. godine Dejan Kuluševski je povrijedio koljeno. Nedavno je napravio dugoočekivani povratak u klub Tottenham, a do sada je ove jeseni upisao četiri ulaska s klupe u Premier ligi.

Sada se vratio i u reprezentaciju, čiji dio nije bio od novembra 2024. godine. Martovsko okupljanje prošle godine je propustio zbog povrede stopala.

Nakon dvije godine odsustva, 26-godišnjak — uoči završnice Lige nacija protiv Bosne i Hercegovine te Poljske — govori o svojim osjećajima povodom povratka i ponovnog oblačenja plavo-žutog dresa. – Osjećam se kao da sam kod kuće, kaže Kuluševski na početku.

Posebna veza s BiH

Utakmica protiv Bosne i Hercegovine za Dejana Kuluševskog ima i posebnu emotivnu težinu. Poznati fudbaler je u braku sa Eldinom Ahmić, bivšom fudbalerkom bosanskohercegovačkog porijekla, zbog čega ga u našim krajevima s ponosom i simpatijama često nazivaju i “bosanskim zetom”.

Povratak u reprezentaciju bio je veliki dio motivacije tokom rehabilitacije, priča Kuluševski. – Ova sedmica će mi dati ogroman potsticaj. Biti s momcima i predstavljati Švedsku, to je nešto što sam uvijek smatrao posebnim. Radujem se ovoj sedmici. Do sada je bio fantastičan dan.

Povreda koljena Kuluševskog bila je povreda hrskavice i bilo je teško njome upravljati na način koji bi garantovao povratak na teren. Jednostavno nije bilo sigurno da će ikada više moći igrati. Zbog toga je morao živjeti s mišlju o budućnosti bez fudbala. Šta bi uradio u tom slučaju? Kuluševski je razmišljao o tome. – Moj odgovor je bio da se preselim na neko ostrvo i budem sa svojom porodicom. To je bilo najbolje što sam mogao smisliti. – Da nisam imao kćerku, bilo bi teško. Tada bih bio izgubljen. Ali ona je tako zabavna. Pomislio sam: “Sve dok mogu biti s njom, zabavljat ću se”.

Što se tiče same povrede i rehabilitacije, Kuluševski kaže: – Odgovor na pitanje zašto je trajalo toliko dugo jeste da postoje ljudi koji se nikada nisu vratili nakon ovakvih povreda. Prije svega trebamo biti sretni što je bilo moguće vratiti se. Mnogi su prekinuli bavljenje sportom zbog povreda hrskavice. Zašto je trajalo tako dugo — zato što nismo znali više. – Uradili smo ono što smo mislili da je najbolje i to nije funkcionisalo. Nakon toga morali smo probati još jednu operaciju. Onda su mnogi bili nervozni kada su shvatili da ni to ne funkcioniše.

On objašnjava: – Morao sam sjediti cijelo ljeto (ove godine) i razgovarati s drugim doktorima o još jednoj operaciji. To je trebala biti transplantacija koljena. Da zamijenim svoje koljeno nečijim tuđim. Tada sam rekao ne: “Uradit ćemo ovako, ako budem imao bolove dok igram, igrat ću s bolom”. Trenirao sam i pokušavao živjeti kao normalan čovjek. Vjerovao sam da će sve dobro proći. Do sada sam bio u pravu.

Zvijezda Spursa objašnjava da nekih dana osjeća da mu koljeno funkcioniše drugačije nego ranije. Ali na “dan utakmice je u redu”, smatra on. – Zaista sam zadovoljan kako je trenutno.

Na kraju, Kuluševskom je preporučeno da ode u Srbiju i tamo se sastane s jednim doktorom. Iza te preporuke stajali su Zlatan Ibrahimović i Ivan Perišić.

– Zlatan i Perišić su htjeli da odem tamo. Otišao sam, i doktor mi je bio važan. Rekao je: “Ne razmišljaj o drugim operacijama, uradit ćemo ovo”. Bio je tako siguran u to da će uspjeti. Trebao mi je neko pored mene ko će mi reći: “Dejane, ovo će biti u redu”. Tako da mi je on bio važan.

Kuluševski opisuje Ibrahimovića, na kojeg se ugledao tokom karijere i s kojim je igrao u reprezentaciji, kao ključnu osobu u procesu koji je doveo do njegovog povratka. – Zlatan je najbolji. Kunem se. To govorim svima — Zlatan je najbolji. Svi misle da je arogantan i imaju takvu sliku o njemu, ali za mene je Zlatan skromniji od svih ostalih. Jer on je taj koji se javi i želi ti dobro. Tako da je za mene Zlatan broj jedan.

Tokom rehabilitacije, dvije švedske zvijezde su imale kontakt “ponekad”. – Vrlo je kratak, ha-ha. Nakon utakmice na kojoj sam se vratio dobio sam mnogo poruka. Zlatan je samo napisao: “Bravo”. Tačka. Napisao je samo jednu riječ. Smiješan je.

Kako ti je bilo znati koga trebaš slušati? – To je naravno bilo najteže od svega. Pokušaš sa svima, ali jedino što ti može dati istinu jeste rezultat. Naravno, ti (kao doktor) si možda pomogao drugima, ali ako ne možeš pomoći meni, onda ne ide. Tako da sam pokušao potražiti pomoć od svih kojih sam mogao i raditi skromno sa svima. Na kraju smo uspjeli.

Znaš li zašto je na kraju uspjelo? – Da, imam ideju kako smo dešifrovali kod. Ali ne mogu reći da je bilo lako. Ponekad sam imao osjećaj da sam dobio nemoguć zadatak. Svaki dan sam pokušavao saznati odgovor, nisam mogao razumjeti. Ali kada smo saznali, bilo je komplikovano i nije bilo lako to riješiti. – Ali na kraju sam dobio nevjerovatnu pomoć od mnogih uključenih. Zaista nije samo jedna osoba pomogla, već i danas radim s možda osam ljudi. Mnogo je onih koji su mi pomogli.

Znaš li šta je to što je učinilo da na kraju funkcioniše? – Bio je to nervni sistem, bilo je više od same povrede. Duboka, duboka stručnost nekoga ko je zaista dobar s tijelom i ko je mogao riješiti traumatizovane situacije koje su se desile s tijelom (pomogla je) i nakon toga je bol nestala.

Da je Kuluševski izabrao put transplantacije koljena, morao bi odsustvovati još godinu i po dana, objašnjava on. – Rekli su mi: “Niko se nikada nije vratio nakon toga, to je 50/50”. Bilo je tako: “Ne, ne želim to prihvatiti”.

Šta misliš o svom trudu u svemu ovome? Kažeš da ima onih koji su morali prekinuti karijeru zbog ovakve povrede. Osjećaš li ponos? – Uvijek se pokušavam vratiti na to da, ako sam ovo savladao… to je ono ko sam ja. Znao sam da ću uspjeti i na kraju sam uspio. To ću uvijek nositi sa sobom. Zahvalan sam na situaciji i vremenu koje je prošlo.

Zastaje i pita se: – Možda je to bio san? Možda, sasvim ozbiljno. – Možda je to bilo veće nego igrati na Svjetskom prvenstvu, moći ovo savladati. To je promijenilo cijelu moju perspektivu, ne samo o fudbalu nego o svemu.

Koliko si i sam sumnjao u to da li možeš uspjeti? – Malo ovog ljeta, jer nije išlo nabolje. Imala sam tolike bolove pri hodanju uz stepenice. Trenirao sam deset sati dnevno, ali nije išlo, nije bilo važno šta sam radio. Tada sam počeo razmišljati: “Ako je gotovo, gotovo je”. – Pa sam morao reći svojoj majci: “Mislim da neće ići”. Da bih pripremio nju i porodicu. Ali upravo tih dana se sve promijenilo! I onda, kada je krenulo nabolje, osjetio sam da ću uspjeti.

Nastavlja: – Bilo je mnogo onih koji nisu vjerovali u to, mnogi su bili skeptični. Čak i u klubu. Ali na kraju sam pokazao da postajem bolji i jači. I uvjerio sam i njih. – Onaj ko je rekao da se neću vratiti — ne poznaje me. To se moglo iskoristiti kao gorivo. Ali vjerovao sam u sebe. Razumijem kako je to izgledalo i da ljudi moraju reći šta misle. Ali smatram da je bilo tužno tokom ljeta što su ljudi govorili da više nikada neću igrati fudbal.

Kakav je bio razgovor s majkom? – Bila je jako dobra. Bila je u stilu: “Sve je u redu, Dejane. Volimo te”. Majkama je uvijek teže nego samom tebi, jer je uvijek teže gledati svoju djecu kako pate.

Dalje priznaje da je bio razočaran nekim dijelovima načina na koji je Tottenham upravljao njegovom povredom. – Bio sam razočaran u ljude tokom ovog perioda, ali u isto vrijeme moram sve oprostiti. To piše i u Bibliji. Tako sam krenuo dalje. Teško je za sve ljude. Nažalost, često prvo gledamo sopstvene interese. Bio je to težak period jer ponekad poželiš da si dobio više pomoći i slično. Ali u isto vrijeme razumijem da smo svi dio “biznisa”. Krenuo sam dalje i volim što sam u klubu. Dobio sam veoma lijepu dobrodošlicu kada sam se vratio.

Sada kada si prošao kroz sve ovo, da li radiš na svojim ciljevima na drugačiji način? Da li se perspektiva na karijeru promijenila? – Malo je drugačije, pokušavam razmišljati na drugi način. Ali teško je kada si živio na ovaj način tako dugo, i mozak je programiran na jedan način. Pokušavam to promijeniti. – Sve što pokušavam jeste da uklonim sve ostalo. Da postanem onaj mali dječak kojem je bilo stalo samo do fudbala. Mali Dejan koji je imao osam godina i nije znao ništa, ali je znao kako se igra fudbal. Tako da sam pokušao sve skloniti i postati on.

Kuluševski nastavlja: – Tada najviše uživam. Ne želim nikome ništa dokazivati. Samo želim da taj dječak igra na terenu, to je ono što sada pokušavam i o čemu ranije nisam razmišljao.

Koliko je to teško? – Nije lako, igrao si u ovim klubovima, bio pod ogromnim pritiskom svaki dan već deset godina i uvijek moraš dokazivati ko si. Tako da nije najlakše, ali mislim da ću s vremenom doći do toga, kaže Kuluševski.

Igrati bez pritiska, iz zabave? – Upravo tako. Ne brinuti o medijima, ne o klubu, ne o agentu, ni o čemu. Samo fudbal treba biti moj fokus.

Švedska osigurava prvo mjesto u grupi Lige nacija, a samim tim i plasman u A-diviziju — kao i najbolji mogući šešir (drugi šešir) u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo — u slučaju pobjede protiv Bosne i Hercegovine u subotu. Nakon toga ih očekuje Poljska u gostima u utorak sljedeće sedmice.

Prema Kuluševskom, plan je da uđe s klupe u obje utakmice. – Oko 30 minuta u obje utakmice, kaže on.

✕