Međutim, napadač želi isključivo preći u VfB Stuttgart, uprkos brojnim ponudama iz drugih evropskih liga, ali i interesu klubova iz Bundeslige. Među njima je bio i Freiburg, koji je ranije pokazivao ozbiljno zanimanje, ali se u međuvremenu povukao iz utrke za Pejčinovića, piše Kicker.

Jedno od rijetkih pozitivnih iznenađenja Wolfsburga

Dvadesetjednogodišnji napadač bio je jedno od rijetkih pozitivnih iznenađenja Wolfsburga u prošloj sezoni Bundeslige, koja je završila ispadanjem kluba iz elitnog ranga. Pejčinović je u svim takmičenjima postigao 12 pogodaka.

Sada želi napraviti transfer u Stuttgart, koji će naredne sezone igrati u Ligi prvaka. Za napadača visokog 190 centimetara upravo su nastupi na međunarodnoj sceni jedan od ključnih razloga za promjenu sredine, jer kao član njemačke U21 reprezentacije želi dugoročno izboriti mjesto i u A selekciji Njemačke, koja nakon razočaravajućeg ispadanja sa Svjetskog prvenstva prolazi kroz proces rekonstrukcije.

Pregovori zapeli zbog odštete

Ipak, posao još nije završen. Pregovori su posljednjih sedmica usporeni jer su zahtjevi Wolfsburga za obeštećenje bili previsoki za čelnike Stuttgarta, sportskog direktora Fabiana Wohlgemutha i sportskog direktora Christiana Gentnera, koji obojica imaju prošlost u Wolfsburgu.

Jasno izražena želja Pejčinovića da pređe u Stuttgart mogla bi ponovo pokrenuti pregovore, ali će glavna prepreka i dalje biti visina odštete i način njene isplate. Koliko će novca biti plaćeno odmah, a koliko kroz bonuse? Prema informacijama koje kruže, Wolfsburg sada traži oko 25 miliona eura.

Wolfsburg se još ne predaje

S druge strane, čelnici Wolfsburga, predvođeni sportskim direktorom Dieterom Heckingom, još nisu odustali od pokušaja da zadrže jednog od svojih najvećih talenata. Klub pokušava uvjeriti Pejčinovića da produži ugovor koji trenutno važi do 2029. godine.

Njihov adut u pregovorima je činjenica da Pejčinović važi za timskog igrača i profesionalca, a ne za fudbalera koji bi pravio probleme ukoliko klubovi ne postignu dogovor oko transfera.

BiH je svoj put završila u šesnaestini finala, a Demirović nije skrivao svoj ponos zbog svega učinjenog. 

“Ne znam ni kako da vam opišem koliko sam ponosan što sam imao čast predstavljati svoju domovinu na Svjetskom prvenstvu.

Hvala svakome od vas koji je širio ljubav prema Bosni i Hercegovini i pokazao cijelom svijetu kakva smo lijepa i ponosna nacija.

Ova reprezentacija je vjerovala u sebe protekle dvije godine. Bilo je utakmica nakon kojih su mnogi govorili da nećemo ništa postići. Bilo je i “stručnjaka” koji su tvrdili da se Bosna i Hercegovina više nikada neće plasirati na Svjetsko prvenstvo”, piše Demirović u svojoj objavi, a potom dodaje:

“Mislim da smo svima koji su sumnjali pokazali šta su srce, zajedništvo i neodustajanje. Dokazali smo da je uz vjeru i volju sve moguće. Dao sam i uvijek cu dati sve od sebe za vas a pogotovo za Bosnu i Hercegovinu. Ostali nek pričaju dalje.Hvala vam na ovim nezaboravnim trenucima i uspomenama koje ćemo nositi cijeli život.
Nastavljamo tamo gdje smo stali”, napisao je Demirović. 

Taj genij ovih dana piše Ermedinu Demiroviću, najboljem bosanskohercegovačkom napadaču, osvrnuo se hrvatski Tportal o Zmaju koji je u nemilosti “internet ratnika”, posebno zbog promašene šanse protiv Kanade na otvaranju Mundijala u Torontu.

Njihov osvrt prenosimo u cijelosti.

Piše mu da ima ‘dvije ljeve noge’, da se ‘fati odbojke’, da je ‘lopata’, da ‘od*ebe od Bosne’, da se skupi novac za avionsku kartu i pošalje ga kući. Piše mu i ono najjadnije od svega: ‘Molim te nemoj više igrati, ono što si ti promašio ne bi ni dijete… nemaš ti pojma.’

Eto, to je valjda ta ljubav prema reprezentaciji. Kad igrač zabije, onda je ‘naš Ermedin’. Kad promaši, onda je višak prtljage.

Istina, Demirović promašuje. Promašio je protiv Kanade priliku za 2:0, a prije toga mu se dosta toga nije poklopilo ni protiv Walesa u play-offu za Svjetsko prvenstvo. U nogometu napadača, zicer je presuda, a promašaj dokazni materijal. Sve se vidi. Sve ostaje. Sve se vrti još sto puta, iz svih kutova, kao da VAR provjerava ne samo zaleđe nego i karakter.

Ali postoji jedna sitnica koju bi trebalo reći prije nego se čovjeka razapne po Instagramu: Ne promašuje namjerno.

Nitko ne oblači dres reprezentacije da bi u najvažnijem trenutku promašio. Nitko ne sanja kao dijete o tome da će jednoga dana istrčati za Bosnu i Hercegovinu, zaigrati na Svjetskom prvenstvu pa pred golom napraviti ono zbog čega će mu ljudi pisati da nije nogometaš nego panj. Nogomet je ponekad okrutan baš zato što najviše boli one koji najviše žele.

A Demirović, uza sve promašaje, nije igrač koji se skriva. On trči, pritišće, grize, vraća se, otvara prostor, često radi i za sebe i za Edina Džeku, partnera u napadu. Kad napadač potroši noge na sve ono što se u statistici ne vidi lijepo kao gol, nije čudo da pred golom ponekad ostane bez onog pola sekunde mira koje dijeli junaka od krivca, idola od tragičara.

Navijači to, naravno, ne moraju analizirati. Lakše je napisati ‘lopato’. Kraće je od taktičke analize, a i ne traži mnogo mozga.

Dres koji je izabrao sa 17 godina
Ono što je u cijeloj priči posebno ružno jest to što se zaboravlja tko je taj isti Demirović i kakav je put izabrao. Govorio je o tome kako je sa samo 17 godina prelomio i izabrao dres Bosne i Hercegovine ispred Njemačke. Prošao je mlađe selekcije, nosio taj dres i onda kada reprezentacija nije bila razglednica sreće, kada su je pratile tisuće, a ne milijuni.

‘Tada mi je trener iz Leipziga u omladinskom pogonu rekao: ‘Ej, slušaj, ako se odlučiš za Bosnu, u isto vrijeme se odlučuješ protiv Njemačke’. A ja kao sedamnaestogodišnjak razmišljam – ne odlučujem se ja ni protiv čega, brate, ja samo želim da igram nogomet! Nemam pojma o tim kalkulacijama. I već tada sam izabrao Bosnu.’

To je rečenica koju bi trebalo pročitati prije nego se napiše ‘od*ebi od Bosne’. Jer čovjek kojem se danas poručuje da ode od Bosne jednom je, kao klinac, mogao birati lakši, mirniji, bogatiji i uređeniji put. I nije ga izabrao. Izabrao je Bosnu.

Ne zato što je netko na Instagramu otvorio peticiju. Ne zato što su mu anonimni moralni prvaci obećali aplauz. Nego zato što je osjetio da je to njegovo. A onda je kasnije, iskreno i bez glume, rekao i ono što mnogi neće reći naglas:

‘Sada ljudi dođu i kažu: ‘Vau, reprezentacija, super, zabavno je…’. Brate, bilo je sasvim drugačijih faza. Bilo je faza, jedno dvije-tri godine, kada sam u sebi bukvalno molio Boga: ‘Molim vas, nemojte me zvati’. Toliko je sve bilo negativno, vladao je nemir, stalno neka sra**a oko ekipe… A ja nisam negativan lik, uvijek tražim nešto pozitivno. Ali došlo je do tačke kada sam sebi rekao da ovdje više nema ničeg dobrog i da se mnogo toga mora promijeniti da bi se vratila pozitiva.’

I sada, kad se ta pozitiva treba vraćati, kada se reprezentacija BiH tek drugi put u povijesti plasirala na Svjetsko prvenstvo, vraća se tako da se vlastitom igraču piše da je panj, da ga se izbaci iz reprezentacije.

Naravno da navijač ima pravo biti ljut. Ima pravo reći da je promašaj bio velik, da je Demirović morao bolje, da napadač takvu šansu mora zabiti. Nogomet nije terapijska radionica i reprezentacija nije mjesto na kojem se sve mora dočekati s osmijehom i svijećom od lavande.

Ali postoji razlika između kritike i iživljavanja. Kritika je dio nogometa. Ponižavanje je dio nečega drugog. Nečega sitnog, jadnog i kukavičkog, skrivenog iza profilne slike (često lažne), zastave i lažne brige za reprezentaciju.

Navijač nisi ako pljuješ svog igrača kad mu je najteže. Navijač nisi ako ponižavaš, zviždiš i vrijeđaš čovjeka koji je pogriješio, ali nije prestao trčati. Navijač nisi ako klub ili reprezentaciju voliš samo kad je protivnik atraktivan, vrijeme lijepo, stadion pun, a rezultat dobar.

Navijač si ako si tu kad se promaši. Ako na grešku zaplješćeš i kažeš: Bit će bolje. Ako ne biraš utakmice po protivniku, kiši, terminu i šansi za dobru fotografiju s tribine.

Iz fotelje je najlakše
Iza svakog igrača stoji ono što navijač često ne vidi, ali bi morao znati: Sati treninga, odricanja, putovanja, suza, ozljeda, bolova, neprospavanih noći i trenutaka u kojima se čovjek pita može li još jednom sve ispočetka.

I zato nije slučajno Demirović na terenu. Nije slučajno da igra u jednoj od tri najjače lige svijeta, da zarađuje milijune i da ga treneri biraju za utakmice u kojima se svaki dodir s loptom važe kao presuda. Nije slučajno ni to što netko drugi, jednako glasno i jednako uvjereno, utakmicu gleda iz dnevnog boravka s daljinskim u ruci.

Samo je razlika u tome što jedan tamo vani promašuje pred svima, nakon kilometara trke i duela, a drugi pogađa baš sve – ali tek nakon trećeg usporenog snimka, iz fotelje, s čipsom u krilu, pivom u ruci i savršenim pregledom situacije.

I zato je ovo što se događa Demiroviću sramotno. Ne zato što je nedodirljiv. Nije. Ne zato što ne smije biti kritiziran. Smije. Nego zato što je najlakše udariti čovjeka kad je već spustio glavu i kad je njemu već najteže.

A možda bi baš tada trebalo napraviti ono što pravi navijači rade.

Ne pisati mu da odjebe.

Kada obuče nacionalni dres, napadač Stuttgarta kao da navuče neviđeni maler. Ziceri koje u Bundesligi rješava zatvorenih očiju pretvaraju se u nevjerovatne promašaje, a statistika od samo nekoliko golova na preko 40 nastupa izgleda poražavajuće za igrača takvog kalibra.

Dok dio javnosti opravdano gubi strpljenje i traži svježu krv na klupi, selektori se ne kockaju – Demirović je zakucan u startnoj postavi. Zbog čega? Odgovor ne leži u golovima, već u suboj taktičkoj brutalnosti i detaljima koje prosječan gledalac pored malih ekrana često ne primjećuje.

Evo tri ključna i neoboriva argumenta zašto je popularni Demi „nedodirljiv“:

1. Presing mašina koja „jede“ protivničke stopere

Moderni fudbal ne trpi statične napadače, a Demirović je prototip modernog ratnika. Njegov radijus kretanja je nestvaran. On je taj koji prvi kreće u pritisak na zadnju liniju rivala, ulazi u hrvačke duele, skkače, uklizava i troši energiju protivničkih defanzivaca do besvijesti. Za ekipu koja se često brani ili igra protiv moćnijih selekcija, napadač koji sam drži tenziju na stoperima zlata vrijedi jer brutalno rasterećuje naš vezni red.

2. Džekin najbolji sluga i „prljavi posao“ koji niko ne vidi

Dok god je Edin Džeko udarna igla našeg tima, njemu je potreban partner spreman na vrhunsku žrtvu. Demirović je taj koji obavlja najprljaviji posao na terenu. On odvlači dvojicu čuvara na leđima, otvara prostor i prima udarce kako bi Džeko dobio onaj ključni metar prednosti u šesnaestercu. Ermedin svjesno žrtvuje svoju ličnu statistiku i golgeterski ego za dobrobit tima – a to selektori cijene više od svega.

3. Elitni bundesligaški renome se ne drži na klupi!

Može li reprezentacija poput Bosne i Hercegovine sebi priuštiti luksuz da na klupi ostavi napadača koji je upravo iza sebe ostavio brutalnu sezonu u Bundesligi? Sa 12 golova u dresu Stuttgarta, Demirović je bio jedan od ključnih faktora senzacionalnog plasmana u Ligu šampiona. Igrač sa takvim elitnim klupskim rejtingom, pobjedničkim mentalitetom i autoritetom jednostavno mora biti na terenu. Njegovo prisustvo unosi strah u kosti protivnicima, bez obzira na trenutnu reprezentativnu krizu.

Na kraju, Demirović ne igra za reprezentaciju zbog onoga što piše na semaforu pored njegovog imena, već zbog svega onoga što „odere“ između dva kaznena prostora. Njegov pozitivan govor tijela, fanatična borbenost i karakter lidera čine ga nezamjenjivim. Maler će proći, blokada će pući, a do tada – Ermedin je motor bez kojeg ova mašina ne može da upali!

Demirović je iskreno priznao:

“Često sam želio putovati u Sjevernu Ameriku, ali nikada nisam stigao tamo jer se bojim letenja. Čim avion prvi put zatrese, počnu mi se znojiti dlanovi. Ipak, zbog ove prilike to sam naravno rado pretrpio.”

I sa Stuttgartom Demirović često putuje avionom. Prošle sezone, kao učesnik Evropske lige, gotovo svake druge sedmice letio je na gostujuće utakmice. Sva ta putovanja podnio je hrabro, a preživio je i let reprezentacije Bosne i Hercegovine prema Sjedinjenim Američkim Državama. Sada želi sa Zmajevima pomrsiti račune najvećim favoritima.

Bosna i Hercegovina u petak od 21 sat protiv domaćina Kanade otvara nastup na Svjetskom prvenstvu. Demirović poručuje:

“Imamo savršenu kombinaciju mladih, bezbrižnih i iskusnih igrača. Edin Džeko je sa svojih 40 godina narodni heroj u Bosni i Hercegovini i mnogi mladi igrači smatraju čašću što mogu igrati s njim. U ovoj ekipi ima toliko srca da u svaku utakmicu ulazimo s uvjerenjem da možemo nešto napraviti, čak i kada je protivnik kvalitetniji od nas.”

U drugom susretu grupne faze, 18. juna, Demirović i njegovi saigrači igraju protiv Švicarske, gdje bi se mogao naći nasuprot klupskom kolegi iz Stuttgarta, Luci Jaquezu.

O švicarskoj reprezentaciji Demirović kaže:

“Za mene je Švicarska na svakom velikom turniru jedan od skrivenih favorita.”

Među glavnim kandidatima za osvajanje naslova svjetskog prvaka Demirović vidi Francusku, Argentinu i Njemačku.

Uprkos zamornom prijelomu metatarzalne kosti stopala i dvomjesečnoj pauzi, u protekloj sezoni upisao je 12 golova i četiri asistencije. Statistika koja privlači pažnju mnogih klubova. Ipak, Demirović (ugovor do 2028. godine) ni ne razmišlja o odlasku.

“Prvo moram pronaći bolji klub od Stuttgarta. Ako se to dogodi, možemo razgovarati. Ali mislim da neće biti tako lako pronaći vrhunski klub u kojem će mi biti bolje”, rekao je Demirović.

“Trenutno sam veoma sretan”

Ne samo na sportskom, već i na privatnom planu, Demirović se sa suprugom Sandrom i malom kćerkom odlično osjeća u Stuttgartu.

“Od kada sam došao u Stuttgart, dogodilo se mnogo lijepih stvari: plasman u Ligu prvaka, finale Kupa. Uz to sam postao i otac. Trenutno sam veoma sretan što igram za VfB”, kazao je napadač.

Dodao je i da je izuzetno ponosan što će sa Bosnom i Hercegovinom nastupiti na Svjetskom prvenstvu.

Kako javlja transfer-insajder Ekrem Konur, Lazio i Leeds United planiraju konkretan potez za 28-godišnjeg napadača.

Oba kluba su visoko stavila ovog golgetera na svoje liste želja. Iako još uvijek nije stigla nijedna zvanična ponuda na adresu uprave Stuttgarta, smatra se da je uskoro vrlo vjerovatno nadmetanje za napadaa bh. reprezentacije.

Sportski sektor Švaba nalazi se u odličnoj pregovaračkoj poziciji s obzirom na ugovor koji traje do 2028. godine. Klub bi pristao na transfer samo u slučaju da stigne „astronomska“ ponuda. Finansijska donja granica za bosanskog golgetera kreće se u rasponu od 30 do 35 miliona eura. Dok rimski klub već želi uspostaviti prve kontakte s igračem, Leeds United privlači finansijskim mogućnostima engleskog fudbala.

Ukoliko bi potencijalne ponude ostale ispod 20 miliona eura, Stuttgart bi odmah prekinuo pregovore.

Sam igrač, koji se trenutno nalazi u najproduktivnijoj fazi svoje karijere, prema prvim informacijama pokazuje otvorenost za novi izazov na većoj evropskoj sceni, iako je sa Stuttgartom izborio Ligu prvaka, a borit će se i za trofej Kupa Njemačke.

SPORT BILD: Gospodine Demiroviću, kao njegovom partneru u napadu Stuttgarta, kvaliteti Deniza Undava su Vam odlično poznati. Ipak, u Njemačkoj se vodila velika diskusija o njegovom pozivu u DFB reprezentaciju. Šta Vi mislite, mora li on ići na Svjetsko prvenstvo?

Ermedin Demirović (28): „Stotinu posto! Naravno da mora ići. Prema statistici, on je najbolji njemački napadač.“

Veoma ste dobri prijatelji sa Undavom. Recite nam, šta ga to izdvaja?

„Kao fudbaler i kao čovjek je izvanredan. Uvijek je tu, spreman da pomogne, širi ljubav i uvijek je iskren. Svako bi u svom krugu prijatelja trebao imati jednog Deniza Undava!“

I Vi sa Bosnom i Hercegovinom idete na Svjetsko prvenstvo.

„Porodica leti sa mnom u SAD. U međuvremenu smo napravili neku vrstu ‘baznog kampa’ za sve i rezervisali smještaj za grupnu fazu. Nevjerovatno je da sam dio toga. Ali trenutno u Stuttgartu imamo toliko posla da nema vremena za sanjarenje.“

Demirović o porodici i ratu u Bosni
Za Njemačku je sasvim normalno da ide na Svjetsko prvenstvo. Za Bosnu je to, s druge strane, tek drugi nastup. Jeste li to osjetili tokom proslave?

„To je kao da Njemačka osvoji titulu prvaka svijeta. Mnogo ljudi nam prilazi i zahvaljuje što smo donijeli osjećaj sreće u zemlju. U toj državi ima mnogo problema. I onda dođemo mi, i tih 90 minuta svi mogu sve zaboraviti. Plasman je za nas već sam po sebi titula!“

Vi ste iz Hamburga, mogli ste igrati i za Njemačku (DFB). Zašto ste donijeli odluku u korist Bosne?

„Morao sam rano odlučiti. Srce mi je reklo da želim igrati za Bosnu.“

Zašto?

„To sam želio uraditi za svog djedu. Na odmorima smo uvijek bili kod njega, on je uvijek bio najponosniji i svima je pričao kako igram u HSV-u. On je u međuvremenu preminuo, ali sam veoma sretan što zbog njega i cijele porodice, koja je pretrpjela toliko patnje, idem na Svjetsko prvenstvo.“

U Bosni je do 1995. vladao rat, Vi ste rođeni tri godine kasnije. Kakav uticaj istorija Bosne ima na Vas?

„Moja majka je rođena u Njemačkoj, a otac se preselio u Njemačku neposredno prije rata. Kao mali dječak dođete u Bosnu, vidite srušene kuće i rupe od metaka. Ljudi su morali podnijeti toliko patnje, i danas na nekim mjestima žive s osjećajem da nemaju ništa, a sretni su jer mogu sebi priuštiti jednu kafu dnevno. I onda dođemo mi i donesemo im Svjetsko prvenstvo. To sve čini još posebnijim.“

Da li je vaša porodična istorija kod kuće često bila tema razgovora?

„Naravno da je to uvijek bila tema. Treba poznavati sopstvenu istoriju.“

Kako se nosite s tim?

„Kada je tema rat, uvijek ima toliko toga negativnog. Mnogima se usađuje mržnja prema ljudima ili to da moraju mrziti neku drugu zemlju jer je tada bio rat. Moja supruga je Srpkinja. Nemam nikakvih problema sa drugim zemljama ili drugim religijama. Za mene je loš čovjek jednostavno loš čovjek, bez obzira odakle dolazi.“

Stav koji se može prenijeti i na sport.

„Tačno. Fudbal spaja mnogo toga. U reprezentaciji u svlačionici sjede tri vjere i svi se međusobno slažu. Čovjek je čovjek, tako bi svako trebao razmišljati.“

„Zaboravi Supermana, evo Edina Džeke!“
Jedan od igrača iz bosanske svlačionice je Edin Džeko. Top zvijezda koja je u kasnoj fazi svoje karijere prešla u Schalke i izborila povratak u Bundesligu. Jeste li vidjeli njegove snimke sa proslave?

„Jesam, tu se vidi koliko je on prizemna osoba. Ostvario je toliko uspjeha u životu, a ipak svakom čovjeku daje osjećaj normalnosti i slavi s ljudima. Tu je za svakoga, i upravo zbog toga ima takav status.“

Koliki je njegov značaj u reprezentaciji?

„Za nas je on najveća legenda. A za mene lično, on je NAJVEĆI superheroj uopšte. Nadam se da ću jednog dana dobiti sina. Ako me ikada bude pitao za superheroje, reći ću mu: ‘Zaboravi Supermana, evo Edina Džeke!'“

U finišu sezone Zmaj je u sjajnoj formi te je danas pogodio i protiv Bayer Leverkusena.

Demirović je u 5. minuti dobio jednu loptu u šesnaestercu te je pogodio suprotni ugao.

Ermedin Demirović equalizes for Stuttgart

That’s 3 in 3! #Bundesliga pic.twitter.com/KIArIGyjMa

— BH Live (@BhLive) May 9, 2026

Leverkusen je u ovom susretu poveo goom Garcije u prvoj minuti.

Za Ermedina Demirovića bio je ovo 12. gol u sezoni.

Tri finala za kraj sezone

VfB Stuttgart se nalazi pred istorijskim finišem. Očekuju ih dueli protiv Leverkusena i Frankfurta u ligi, a zatim i veliko finale DFB-Pokala protiv Bayerna.

“To su tri finala. U Bundesligi želimo osigurati Ligu prvaka i sada možemo požnjeti ono što smo gradili cijelu sezonu. Ipak, finale protiv Bayerna u Berlinu je nešto posebno, tu je sve u igri,” započeo je Demirović.

Recept za Bayern i “mrska” himna

Iako Stuttgart u prvenstvu nije imao mnogo uspjeha protiv Bavaraca, Demirović vjeruje u iznenađenje u finalu kupa, uz jednu specifičnu želju.

“Bayern je jedna od najboljih ekipa u Evropi, ali moramo biti hrabri. Ko se protiv njih skriva 90 minuta, taj gubi. Moramo im ‘ići na živce’ u pozitivnom smislu. Što se tiče finala, nadam se da u Berlinu nećemo čuti njihovu himnu za gol. Ono njihovo ‘Yabba Dabba Doo’ sam kao igrač čuo već previše puta,” uz osmijeh ističe popularni Demi.

O treneru Hoeneßu: “Nema limita”

Na pitanje o tome da li Sebastian Hoeneß ima kvalitet za klupu Bayerna, kao što je to sugerisao njegov amidža Uli, Demirović je bio jasan:

“Nadam se da će ostati kod nas još dugo, ali on nema limita. Način na koji vodi ekipu i unapređuje igrače je nevjerovatan. Ne postoji klub na svijetu za koji on nije sposoban. Mogu zamisliti da će ga Bayern jednog dana htjeti.”

Ostaje li tandem Undav-Demirović?

Navijače “Švaba” najviše zanima sudbina Deniza Undava, ali i samog Demirovića.

“Deniz se ovdje osjeća sjajno, navijači i ekipa ga vole. Pregovori nekad traju, ali se nadam da će naći zajednički jezik. Što se mene tiče, prošao sam mnogo zemalja, a sada imam porodicu i u Stuttgartu nam je prelijepo. Ipak, u fudbalu se nikad ne zna. Nadam se da ćemo i naredne sezone igrati skupa u napadu,” zaključio je Demirović.