data-nosnippet>
Dva dječaka iste dobi odrasla su svega pet kilometara od švedskog nacionalnog stadiona – ali sutra igraju reprezentativnu utakmicu protiv Švedske.
Na jedan način možda teško razumljivo, na drugi način vrlo lako shvatljivo.
Rat je raspršio Bosance po svijetu, a fudbal ih je ponovo spojio.
U domu porodice Smajlović u dnevnom boravku stoji vitrina s trofejima. Tamo su zbijeni pehari i plakete iz nekoliko različitih faza fudbalskih karijera; sve od medalja s malih bosanskih turnira u malom fudbalu do priznanja iz profesionalnog elitnog fudbala.
Na samom vrhu vitrine stoji i jedna stara fotografija u okviru u obliku srca.
– To je Denanin brat, Zijad. Ovo je jedina slika koja je ostala od njega. Sve ostale su uništene kada su dolje zapalili kuću.
Čovjek koji govori zove se Smajo Smajlović, a Srebrenicu je napustio kada je imao 16 godina. Njegova supruga Denana ulazi u sobu. Ona je bila još mlađa kada je bila primorana pobjeći iz svog djetinjstva, s jedva napunjenih 12 godina.
– Moj brat je imao 24 godine kada je poginuo. Osam godina nismo znali šta se desilo s njim, da li je živ ili nije. Još uvijek ne znamo tačno šta se dogodilo, ali su nam rekli da je pokušao proći kroz šumu, kada su ga zaustavili i ubili. Prvo su ga ranili, a onda ga samo ostavili da umre.
U martu 2003. godine sahranjeno je prvih 600 identificiranih žrtava genocida u Srebrenici i oko nje. Stariji brat Denane Smajlović bio je jedan od njih.
– Gledati svoje roditelje kako se naginju nad tim tabutima… Smajina nena je izgubila i muža i tri sina. Pa ipak je zahtijevala da bude na svakoj dženazi, rekla je porodici da ne smiju ništa slagati kako bi je pokušali zaštititi. Čovjek ne razumije kako to uspijevaju izdržati.
Skoro tačno devet mjeseci nakon ove ogromne kolektivne dženaze, Denana i Smajo Smajlović dobili su sina. Isprva je planirano da se zove Zijad, po ubijenom ujaku.
– Ali moji roditelji su rekli da to ne bi mogli podnijeti, da bi to bio podsjetnik na sve ono strašno što se dogodilo.
Umjesto toga, Smajo Smajlović je imao drugi prijedlog, prijedlog svjetlije nijanse. Dječak će dobiti ime po omiljenom igraču Zinedineu Zidaneu – francusko-alžirsko ime s bosanskim pravopisom.
Tako je i bilo, a skoro 23 godine kasnije, taj dječak je izrastao u profesionalnog fudbalera. Upravo je u toku njegovo prvo okupljanje s bosanskom A-reprezentacijom, a kada je predstavljen lokalnim medijima, izgledalo je kao da Zinedin Smajlović želi predstaviti samog sebe, objasniti ko je i za šta se bori.
– Ja sam iz Srebrenice. Historija je takva kakva jeste, i to meni možda malo više znači nego drugima.
Zinedin Smajlović je iz Srebrenice. Naslijeđe i odgovornost ne dozvoljavaju mu da osjeća drugačije niti da se izrazi na drugi način. Ali Zinedin Smajlović je, naravno, u isto vrijeme i iz Švedske, Stokholma i Spånge.
Njegov dom iz djetinjstva nalazi se u mirnom naselju u blizini sportskog terena. Travnjak je uredno pokošen, a mala kamena statueta u obliku fudbalske lopte stoji pored ulaznih vrata.
Sedamo na zastakljenu verandu, na sto se iznose švedski pleteni kolač, bosanski burek i balkanska kafa u tradicionalnim malim fildžanima.
Iznenađujuće često je lakše razumjeti motive i ciljeve nekog fudbalera razgovorom s njegovim najbližima nego s njim samim, a ovdje imamo dvoje ponosnih roditelja koji pričaju od samog početka. Pričaju o dječaku koji je rođen devet mjeseci nakon što je tek odškrinuta zavjesa velike srebreničke tuge, dječaku za kojeg se čini da je od prvog dana imao predodređenu sudbinu.
– Postoji njegova slika iz obdaništa, nastala kada je tek prohodao. Sva ostala djeca su vozila igračke s lutkama – Zinedin je u svojim kolicima imao lopte.
Denana Smajlović se smiješi, prisjećajući se djeteta s viškom energije i vrlo jasnim fokusom. Na neki način fudbalski dječak među ostalima u sjeverozapadnim predgrađima Stokholma, ali na drugi način neka vrsta odabranog glasnika u kopačkama.
Listamo stare foto-albume i zaustavljamo se na slici Zinedina Smajlovića kada je imao oko 10 godina. Snimljena je tokom jednog od mnogih dječijih turnira, prikazuje malog dječaka koji s ozbiljnim izrazom lica pokazuje majicu ispod dresa: ”Srebrenica-Potočari. Nikada ne zaboravi. Never forget”.
Dugi niz godina Zinedin Smajlović je uvek nosio tu majicu dok je igrao, spreman da pokaže poruku svaki put kada bi postigao gol.
– Za nas je uvek bilo veoma važno da naša djeca znaju našu historiju, da razumiju odakle dolazimo. Mnogi nam kažu: ”Zar vam nije žao djece što moraju gledati i slušati sve to o Srebrenici?”. Ali kada moja djeca ne bi znala kakav je život bio za nas, kada ne bi pričala naš jezik – onda bih ja omanula kao roditelj.
”Nažalost, ovo je ono što se dogodilo i to morate znati. Ovo se dogodilo vašoj zemlji, vašem ujaku, svim vašim rođacima”.
Porodični album može izgledati vrlo različito. Slike sa slavlja i pored bazena su također tu, ali Denana Smajlović lista dalje prije nego što se zaustavi.
Jedna slika je napravljena na velikom memorijalnom kompleksu izvan Srebrenice, kod strašno velike kamene table sa svim žrtvama poredanim po abecednom redu. Prezime Smajlović proteže se kroz tri različite kolone.
Ukupno je bilo 111 osoba s tim prezimenom koje su ubijene. Nisu svi bili u bližoj srodstvu, ali ih je previše bilo iz porodice – previše da bi se ikada moglo jednostavno zaboraviti i krenuti dalje.
Svakog ljeta u planinama i šumama oko Srebrenice organizira se takozvani Marš mira. Proteže se na nešto više od 100 kilometara – pješači se skoro tri dana – duž iste rute koju su hiljade bosanskih dječaka i muškaraca pokušale iskoristiti kao put spasa prije 30 godina.
Zinedin Smajlović učestvuje gotovo svake godine otkako je bio mali. Prije tri godine bio je usred marša kada je njegov fudbalski život dobio potpuno novi zaokret.
Tada je još bio pomalo izgubljeni tinejdžerski talenat koji je morao ići zaobilaznim putem nakon što se razišao s akademijom AIK-a. Nedavno je razmišljao o tome da potpuno prestane s fudbalom – i da se umjesto toga posveti košarci – ali kada je telefon dobio signal u bosanskim šumama, ispostavilo se da ga traži klub iz Serije A. Lecce ga je želio dovesti iz Täbyja, a Denana Smajlović se prisjeća koliko je bila zatečena.
– Sjećam se kako sam reagirala: ”Molim? Da li stvarno tebe žele? Nisu pomiješali igrače?!”. Ali Zinedin je odmah bio odlučan: ”Ugovor i to nisu bitni – ja ovo prihvatam, bez obzira na sve”.
Iako vrijeme provedeno u Italiji nije donijelo sportski uspjeh, ipak je predstavljalo prekretnicu između igre i ozbiljnosti, između mladalačkih snova i realnosti profesionalnog života. Od tada se sve odvijalo brzo. Povratak u Švedsku, proboj u Sandvikenu, uspješna sezona u norveškom Sandefjordu, veliki transfer u Olympiakos i sada mjesto u reprezentaciji Bosne i Hercegovine.
Nekom sa strane može izgledati kao da je Zinedin Smajlović oklijevao oko svoje reprezentativne pripadnosti – odigrao je tri utakmice za mlada tim Švedske (U21) – ali u stvarnosti nikada nije bilo sumnje.
Smajo Smajlović objašnjava, pričajući o tome kako je njegov sin prvo bio razočaran vodstvom jednog od bosanskih omladinskih timova, ali kako je sve to u osnovi uvek bilo vođeno nečim mnogo većim.
– Nije stvar u tome da je Zinedin promijenio reprezentaciju ili odbacio Švedsku ili da ima nešto protiv Švedske. Imali smo sastanke s Grahamom Potterom i bio je veoma impresioniran time koliko je profesionalno primljen, koliko mu je Potter ukazao poštovanje prema njemu i njegovoj historiji. Ali nikada se nije radilo o izboru, već više o čekanju Bosne. Još od malih nogu svi smo osjećali: onog dana kada Bosna pozove – tog dana će Zinedin igrati za Bosnu.
Potrebno je nešto manje od 20 minuta hoda od jednog doma iz djetinjstva do drugog. Pored sportskog terena, preko Spångadalena, pa u Rinkeby.
Adi Tahirović čeka kod škole Askeby, ispod porodičnog stana u neboderu. Ima tek 27 godina, ali njegova vlastita fudbalska karijera završena je prije nekoliko mjeseci.
Zapravo, plan je bio da i on igra za bosansku reprezentaciju. Oba njegova roditelja potiču iz poznatih fudbalskih porodica iz Sarajeva – opkoljenog glavnog grada koji su potom morali napustiti tokom rata – i iako je sam Adi Tahirović rođen u drugoj zemlji daleko na sjeveru, taj san je jedno vrijeme izgledao toliko realno da se mogao dodirnuti.
Ulični fudbal u Sarajevu tokom ljetnih odmora, akademija u Hammarbyju kada je rad postao ozbiljniji. Nekoliko poziva za bosanske omladinske selekcije, neka vrsta profesionalne avanture u surovoj drugoj ligi dolje u domovini njegovih roditelja.
Bilo je blizu, ali ipak ne dovoljno blizu. Duboko u sebi, Adi Tahirović je sve vrijeme znao da postoji dječak koji će odavde, iz ovog dvorišta u Rinkebyju, otići sve do najveće scene – ali da to neće biti on.
– Brat je išao sa mnom na treninge Vasalund/Rinkebyja praktično od prvog dana. Kada sam ja imao osam godina, on je imao četiri, i ponekad, kada bi neko nedostajao, pustili bi ga da uđe. Bio je neka vrsta maskote sa svojom prevelikom kapom i kovrdžavom kosom – ali bio je tako zagrijan za te treninge. Imalo je bolju redovnost od mene, iako mu jedva da je bilo dozvoljeno da učestvuje.
Adi Tahirović se prisjeća i smije se:
– Kada je brat imao možda pet ili šest godina, odradio je svoj prvi pravi trening s vršnjacima. Samo je uzeo loptu i izdriblao sve sve do gola. Tamo se okrenuo – izdriblao nazad sve do svog gola, ponovo se okrenuo, prošao sve igrače preko čitavog terena i ubacio loptu u mrežu. Trener je bio jedan čovjek po imenu Roger. Samo je rekao: ”Benji! Stani na gol umjesto toga”. Ali ispalo je isto, samo što je brat trebao biti golman. Čim bi lopta došla do njega, počeo bi driblati, izradio bi sve protivnike tri puta i onda stavio loptu u gol. I Roger je samo rekao: ”Dosta je! Možeš igrati s onima koji su dvije-tri godine stariji”.
Kroz čitavo djetinjstvo, budućnost Benjamina Tahirovića izgledala je manje-više predodređena. Njegov život se sastojao od fudbala, a njegov fudbal je bio jednostavan i bolji od praktično svačijeg drugog.
– Od njegove desete godine znao sam da će postati fudbaler. Nisam znao hoće li put biti lak ili težak – ali sam znao da će uspjeti bez obzira na sve.
I kako je bilo?
– Obećavam ti, imao je najteži put od svih. Pred njega je postavljeno toliko prepreka i morao je preskakati jednu za drugom. Jedna od najgorih stvari bila je kada je AIK promijenio neke ljude u akademiji – i sve se promijenilo preko noći. Odjednom je bilo samo: brat mora otići.
Zašto to…?
Adi Tahirović oklijeva nakratko, tražeći riječi. Razumije da ono što želi reći može izazvati negativne reakcije kod nekih ljudi, a ne želi da izgleda kao da traži sažaljenje za mlađeg brata koji to nije tražio.
Ali u isto vrijeme želi biti iskren prema vlastitom iskustvu, reći ono što ima da kaže.
– Uvijek je postojalo to da su neki gledali odakle dolazimo, gdje živimo, kao da su izvlačili tu karticu ”Rinkeby”.
Još uvijek…?
Mislio sam da se to dešavalo uglavnom u vrijeme Zlatana Ibrahimovića ili Martina Mutumbe.
– Izvini, ali moram to reći: da je ispred mog brata bio neki momak koji se preziva Svensson, Benjamin bi morao trenirati pet puta više, biti deset puta bolji. I znao sam da jeste – da je bio deset puta bolji – pa ipak je morao napustiti AIK. I nikada nije pozivan u švedske omladinske reprezentacije, nikada nije bio izabran ni u gradske selekcije.
Misliti da se prema vlastitom mlađem bratu postupa nepravedno nije ništa neobično, gledati ga drugim očima je sasvim normalno. Ali ako se čini da ste manje-više usamljeni u svom mišljenju, ako svi ostali kao da vide nešto drugo nego vi, ako se sve više čini da je čitav svijet protiv vas…?
Zima kada je 2020. prelazila u 2021. godinu bila je još daleko od zvijezda. Izgledalo je da će se braća Tahirović u narednoj sezoni susresti u trećoj švedskoj ligi (Norrettan); Benjamin je bio u Vasalundu, Adi je završio u Assyriski.
– Ima 45 kilometara odavde iz Rinkebyja do Södertäljea, tako da bih se nakon treninga vraćao kući oko 8-9 uveče. U to vrijeme svi bi obično bili kod kuće – ali baš te večeri i otac i brat su bili odsutni. Kada sam pričao s mamom, primijetio sam da je nešto posebno u zraku, ali se pravila da nije ništa. Na kraju su došli stari i brat, a ja sam samo pitao: ”Šta se dešava?”. Ali ništa nisu rekli, samo su se tako široko i snažno smiješili. ”Koji vam je đavo?”. I onda je stari konačno rekao: ”Ide u inostranstvo sada”. Šta? Šta kažete? Gdje ideš? ”Idem u Romu”.
Još od malih nogu Adi Tahirović je živio za Romu i s njom. Obožavao je Francesca Tottija i Danielea De Rossija, čitao o Bruni Contiju i Giuseppeu Gianniniju, radovao se Strazburu, Mohammedu Salah u i Edinu Džeki.
To što njegov mlađi brat sada odlazi u inostranstvo nije bila samo potvrda da i drugi vide njegov talenat – bila je to jednosmjerna karta za nebo.
– Moje srce je od običnog srca postalo toliko veliko da više nije moglo stati u tijelo. Nisam htio plakati pred njima, ali čim sam zatvorio vrata za sobom… Suze su samo potekle.
Benjaminu Tahiroviću bilo je potrebno manje od dvije godine da iz treće švedske lige stigne do Serije A. Bio je još uvek tinejdžer kada mu je José Mourinho pružio priliku da debituje pred više od 60.000 gledalaca na Olimpicu u Rimu.
– Čitav svoj život sanjao sam o odlasku na taj stadion. Vidjeti brata tamo… Vidjeti ga kako igra na istom terenu kao sve te legende, kako trči po toj travi koju sam oduvijek obožavao… Ne znam kako da objasnim, mislim da niko ne može opisati taj osjećaj. Bilo je kao na filmu.
Kao na filmu. Šetamo po kraju neko vrijeme, i što duže pričamo, to se taj izraz češće ponavlja.
Ovdje u Rinkebyju nalazimo te ”Rocky” scene, žestok rad uzbrdo i protiv vjetra. Na jednom terenu braća Tahirović su izlizala umjetnu travu na jednom specifičnom mjestu, jer su iznova i iznova ponavljali jednu te istu vježbu. Na drugom su znali trenirati u snijegu do koljena, praveći male brežuljke kako bi uopšte podigli loptu.
– Otac je uvijek pričao o redu, radu i disciplini. To smo obojica ponijeli sa sobom u život. Kada je bilo vrijeme da se ide kući, otac bi izašao na balkon i zviždao na svoj posebni način. Obećavam ti, to se čulo toliko glasno da sam mogao biti u centru Tenste i svejedno to čuti.
Adi Tahirović klima glavom prema zgradi u kojoj su dva brata odrasla, gdje roditelji i dalje žive.
– Otac je uvijek pazio na nas. Uvijek. Ponekad bismo pomislili da smo izašli a da on nije primijetio – da smo potpuno slobodni – ali odjednom bismo vidjeli dim cigarete iza ugla. I tada bismo znali. Prišunjao bi se i stajao gledajući nas kako treniramo, ali bi ga odavao dim njegove cigarete.
Za Adija Tahirovića ovo su fudbalski kvartovi, područje gdje su driblali oko zgrada i dvorišta. Za druge je to gangland, mjesto gdje su meci odjekivali između zgrada, gdje je previše mladih ljudi poginulo premlado.
Adi Tahirović je vršnjak s jezgrom oko kojeg su se vodili ti ratovi bandi. Njegovi nekadašnji školski drugovi su bili ti koji su i pucali i ginuli.
– Iskreno, meni nikada nije bio problem stajati po strani. Sretao sam te momke kada bih bio vani, ali oni su imali svoju stvar – ja svoju. ”Ćao, jesi dobro?”. Zatim bi oni otišli na jednu stranu, a ja na fudbalski teren. Funkcionisalo je.
Nisi se nikada brinuo za mlađeg brata?
– Nimalo. Za mene je ovo najbolje mjesto na svijetu, nema nigdje drugdje gdje se osjećam sigurnije. Somalske majke odavde znaju nas otkako smo bili toliko mali da jedva da smo hodali. Kada bismo igrali fudbal, znale bi prići i dati nam vode i malo hrane da izdržimo. Da sjedim sam na ovoj klupi i smrzavam se – znam da bi neko prišao i prebacio deku preko mene.
Nekoliko mjeseci nakon debija u Romi, Benjamin Tahirović je prvi put pozvan u reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Do tada je i švedski savez stupio u kontakt, ali na mnogo načina to je bilo premalo i prekasno. Sam Benjamin Tahirović je pričao da je osjetio kako Janne Andersson nema pravu uvjerenost, da je tadašnji selektor ”zvao samo da bi nazvao”.
– Niko iz švedskog fudbala ranije nije pokazao ni najmanje interesovanje. Brat nikada nije pozivan u omladinske selekcije, uvek je izostavljan. Ali Bosna je pokazala konkretno interesovanje još dok je igrao u Vasalundu. Naravno da to pravi razliku. Ko te zapravo želi?
Iskreno zalaganje je napravilo razliku?
– Da. Ali ne samo to. Mislim da bi brat izabrao isto bez obzira na sve. Svaki put kada je Bosna igrala, kod nas kući je uvek bilo slavlje, to je bio vrh vrhova. A za sve nas momke s jakim korijenima u Bosni, Edin Džeko je bio heroj. Ili ne samo heroj… Mislim, kod nas je on predsjednik, statua. On je ulica, on je grad, on je država – on je čitava Bosna i Hercegovina.
Već pri prvom susretu u Romi, Benjamin Tahirović i Edin Džeko su ”kliknuli”. Obojica pričaju bosanski sa specifičnim sarajevskim akcentom, obojica razmišljaju na način glavnog grada prije nego provincije.
– To što ne samo da igraju zajedno, već što se Edin Džeko stvarno sviđa mom bratu, što ima taj posebni sjaj u očima kada se vide… To je potpuno nestvarno.
Kao na filmu…?
– Kao na filmu.
Ljetos je ovaj porodični film stigao sve do Hollywooda. Benjamin Tahirović je igrao na svim utakmicama Bosne na Svjetskom prvenstvu, pretekavši Isaka Hiena i Tahu Alija i upisavši se u historijske knjige kao prvi igrač u historiji Svjetskih prvenstava koji potiče s Järvafälta.
Gore na tribinama stajao je momak koji sam nije stigao do samog kraja, ali kojem su se ipak svi najljepši, najluđi snovi ostvarili.
– Na SoFi stadionu u Los Angelesu postoji taj ekran koji je velika skoro kao čitav krov stadiona. Kada je svirala bosanska himna, snimatelj kao da se zaustavio na mom bratu. Prikazivali su samo njega sigurno 5-10 sekundi, kao da je neko htio da ga gledam. I… to me pogodilo na drugi način. Mislio sam na sve utakmice koje smo gledali kada smo bili mali. Mislio sam na starog u punoj opremi, Legea, sa šortsom i svim. Mislio sam na nas braću sa šalovima i onim mekim šeširima u bosanskim bojama. I morao sam staviti sunčane naočale. Onda sam rekao i sebi i bratu… ”Čovječe, tako si prokleto, prokleto dobar!”.
Bosanski dječaci zapravo ne plaču pred drugima, ali Adi Tahirović je plakao tog dana na Svjetskom prvenstvu, a i sada mu suze teku niz obraze na klupi u sjevernom Rinkebyju.
– Izvini, ali ja… Samo sam tako prokleto ponosan na njega. To je bratska ljubav na nekom drugom nivou. Brat zna da bih uradio sve za njega – sve, sve, sve. Da je krenuo metak prema nama, ja bih ga primio, samo da bi on mogao ići dalje kroz život, nastaviti snimati ovaj film za čitavu našu porodicu.
Na spratu u domu Smajlovića, Zinedinova dječija soba i dalje stoji netaknuta. Čitav zid iznad kreveta čini ogromna bosanska zastava.
– Kada smo se doselili ovamo, rekao je da želi zastavu na zidu. Ali mi smo mislili da bismo to mogli uraditi bolje, da bismo mogli namolati zid da postane zastava.
I ova soba je ispunjena raznim priznanjima, peharima i fudbalskim uspomenama. Smajo Smajlović pokazuje, gestikulira i pokazuje na potpuno novi šal na malom stolu pored vrata.
To je suvenirni šal koji su on i njegova supruga ponijeli s utakmice Lige nacija u Poljskoj prošle sedmice, utakmice u kojoj je njihov sin debitovao za Zmajeve.
Ponekad je nogometna utakmica samo nogometna utakmica. Ponekad to može biti cijela porodična historija u različitim nijansama plave i žute.
