• Home  
  • Datum koji Barbarez nikada neće zaboraviti: Ti krici i danas su u mojoj glavi
- Fudbal

Datum koji Barbarez nikada neće zaboraviti: Ti krici i danas su u mojoj glavi

Jedna torba s nekoliko komada odjeće, bez vize i avionska karta za Njemačku. Kada je Sergej Barbarez u decembru 1991. godine napustio rodni Mostar, nije ni slutio da će taj odlazak promijeniti njegov život. Tada 20-godišnjak planirao je božićne i novogodišnje praznike provesti kod amidže u Hannoveru. Trebao je to biti odmor od dvije sedmice, […]

Datum koji Barbarez nikada neće zaboraviti: Ti krici i danas su u mojoj glavi

Jedna torba s nekoliko komada odjeće, bez vize i avionska karta za Njemačku. Kada je Sergej Barbarez u decembru 1991. godine napustio rodni Mostar, nije ni slutio da će taj odlazak promijeniti njegov život. Tada 20-godišnjak planirao je božićne i novogodišnje praznike provesti kod amidže u Hannoveru. Trebao je to biti odmor od dvije sedmice, nakon kojeg se namjeravao vratiti kući. Međutim, dogodilo se nešto sasvim drugo. U Hannoveru je započela fudbalska karijera koja će ga kasnije odvesti do titule najboljeg strijelca Bundeslige i pozicije selektora reprezentacije.

U autobiografiji „Kreisläufe – Wie ein Krieg mein Leben veränderte“ (Životni krugovi – Kako mi je rat promijenio život), koja je izašla 28. oktobra, Barbarez je opisao događaje iz tog perioda. Nekadašnji fudbaler Hannovera 96 svoju životnu priču napisao je u saradnji s njemačkim sportskim novinarom Sebastianom Wolffom.

Dvadeset prvi decembar 1991. godine datum je koji Barbarez, kako sam kaže, nikada neće zaboraviti. U autobiografiji piše da je njegov otac Ljubo već imao plan o kojem je sin znao samo jedan dio. Zajedno s tadašnjom djevojkom, a današnjom suprugom Anom, odvezao je Sergeja starim Golfom 1 iz Mostara do aerodroma u Sarajevu.

Atmosfera u automobilu bila je napeta. Otac je malo govorio. Barbarez je, prema vlastitom sjećanju, osjećao da nešto nije u redu, ali nije postavljao pitanja. Upravo je potpisao prvi ugovor s fudbalskim klubom Velež iz Mostara i odslužio vojni rok. Nije znao da se neće tako brzo vratiti.

Barbarez se prisjetio straha na aerodromu

Prema njegovim sjećanjima, Barbarez je dva dana morao čekati na sarajevskom aerodromu prije polaska.

„Kada se vratim mislima na taj dan koji mi je promijenio život, ponovo osjećam užurbanost na aerodromu, uznemirene ljude koji su željeli otići iz naše domovine. Posebno majke s djecom, koje sa sobom nisu imale mnogo više od mene. Strah se mogao pročitati u njihovim očima, a iz grla beba dopirali su krici koji su prodirali u mene poput sirena. Ti krici i danas su u mojoj glavi“, napisao je Barbarez.

„U ratu na Balkanu poginulo je gotovo 100.000 ljudi, a dva miliona napustila su svoju zemlju. Bio sam jedan od njih. Samo što u tom trenutku toga još nisam bio svjestan.“

U autobiografiji situaciju opisuje kao spoj nelagode i neznanja. Politička i vojna dešavanja u Jugoslaviji, koja se tada raspadala, još nije razumijevao u njihovim punim razmjerama.

Njegova porodica okupljala je različita vjerska i etnička porijekla. Majka je imala hrvatske i muslimanske korijene, dok je otac bio pravoslavni Srbin. Te razlike, kako piše Barbarez, nikada nisu imale značaj unutar njegove porodice.

„Zaista sam uhvatio jedan od posljednjih redovnih letova tadašnje jugoslavenske aviokompanije JAT iz Sarajeva. Letio je, ni manje ni više, nego za Hamburg, moj današnji dom“, navodi Barbarez u knjizi.

Iz Hamburga je nastavio put prema amidži Mustafi, koji je sa suprugom Dunjom još od 1970. godine živio u Hannoveru i radio kao vodoinstalater.

Šetnja kroz Eilenriede promijenila je sve

Kako se planirana božićna posjeta pretvorila u fudbalsku karijeru, Barbarez je ispričao i za njemački list Neue Presse. Posebno mu je u sjećanju ostao 4. januar 1992. godine.

Tog dana šetao je s amidžom kroz park Eilenriede. Put ih je odveo do trening-centra Hannovera 96. Ono što Barbarez nije znao jeste da je njegov amidža već dogovorio probni trening.

Trener je tada bio Frank Pagelsdorf, s kojim će Barbarez kasnije sarađivati i u Union Berlinu, Hansi Rostock i HSV-u. Mladi Bosanac prvi put je, prema vlastitom sjećanju, igrao na umjetnoj travi. Ostavio je dobar utisak i dobio priliku da ostane.

U intervjuu za list Welt iz 2014. godine Barbarez je već detaljno govorio o toj priči. Prisjetio se da je nakon probnog treninga zapravo namjeravao krenuti kući. Tek mu je amidža objasnio da mora ostati u Njemačkoj i da je o tome već razgovarao s njegovim ocem.

Kako piše Neue Presse, Barbarez je nedugo zatim u amidžinom stanu u ulici Vinnhorst dobio telefonski poziv oca. Ljubo Barbarez objasnio je sinu da će rat stići i do Mostara i da mora ostati u Hannoveru. Od planirane dvije sedmice nastale su godine.

Djevojka Ana kasnije je stigla u Hannover

U intervjuu za fudbalski magazin RUND iz 2006. godine, koji je objavio i list Zeit, Barbarez se prisjetio da prije odlaska u Njemačku nikada nije bio odsutan od kuće duže od sedam dana. Otac mu je zabranio povratak jer bi u tom slučaju mogao ponovo biti pozvan na odsluženje vojnog roka.

Njegova tadašnja djevojka Ana kasnije mu se pridružila u Hannoveru. U početku su živjeli kod amidže, a potom su se preselili u vlastiti stan u Goetheovoj ulici.

Fudbalsku karijeru nastavio je u Hannoveru 96. Prvo je nastupao za amaterski tim pod vodstvom Pagelsdorfa, a kasnije je prebačen u prvi tim.

Nakon otprilike godinu i po napustio je klub i prešao u Union Berlin. Uslijedile su epizode u Hansi Rostock, Borussiji Dortmund, HSV-u i Bayer Leverkusenu.

Veza s Hannoverom traje i danas

Veza s Hannoverom nikada nije prekinuta. Barbarez je nedavno otkrio da otprilike svaka tri mjeseca posjećuje ovaj grad kako bi obišao porodicu i s njima otišao na zajedničku večeru. Hannover je, ističe, imao veliku ulogu u njegovom ličnom razvoju.

U ljeto 2026. godine Barbarez je kao selektor odveo reprezentaciju Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo. Tako se ponovo vratio na veliku međunarodnu fudbalsku scenu.

„Napustio sam svoju zemlju i otišao u Njemačku 1991. godine. Zvuči nevjerovatno jer je moja domovina pretrpjela toliko patnje, jer i danas, kada izađem iz hotela naše reprezentacije u Sarajevu, na fasadama kuća vidim rupe od metaka. Ali, otišao sam u Njemačku na početku rata i toj životnoj prekretnici dugujem život u kojem sam postao sretan čovjek“, napisao je Barbarez.

„Sada želim nešto vratiti. I nikada ranije nisam tako jasno osjećao da to mogu učiniti kao sada. Barem mali dio sreće koju sam pronašao.“

✕