Igrati vrhunski fudbal sa 40 godina donedavno je bila rijetkost, ali Edin Džeko dokazuje da su godine zaista samo broj. U ekskluzivnom intervjuu za ESPN, kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine prvi put je ogolio pozadinu svoje dugovječnosti, otkrivši koliku žrtvu podnosi kako bi ostao na najvišem nivou.
Jutarnja rutina protkana bolom
Surova realnost profesionalnog sporta u zrelim godinama počinje odmah nakon buđenja. Džeko priznaje da proces ustajanja iz kreveta više nije nimalo lak. Umjesto opuštanja, njegovi rituali sada zahtijevaju potpunu disciplinu.
Umjesto kafe sa saigračima nakon treninga, slobodno vrijeme posvećuje istezanju i oporavku. Svako jutro osjeća bol u gotovo svakom dijelu tijela i potrebno mu je nekoliko minuta samo da se pokrene. Ipak, on to vidi kao jasan znak da se organizam prilagođava i pomaže mu da ostane u formi.
“Ujutro me sve boli. Treba vam nekoliko minuta nakon buđenja jer vas boli gotovo svaki dio tijela. Ali to je jednostavno način na koji vam tijelo poručuje da se prilagođava i pomaže vam da ostanete u dobroj formi.Morao sam se odreći kafa sa saigračima poslije treninga. Umjesto toga, vrijeme posvećujem istezanju i oporavku.”
Decenija ekstremnog truda
Iako priznaje da nikada nije planirao igrati u ovim godinama, ključ uspjeha leži u radnoj etici koja se drastično promijenila u kasnijoj fazi karijere.
Da bi uopšte parirao mlađima, u posljednjih deset godina morao je trenirati znatno više nego kada je imao dvadeset. Ključ svega je, kako ističe, očuvanje zdravlja, vrhunska spremnost i, iznad svega, iskrena ljubav prema fudbalu koja ga i dalje pokreće.
“Nikada nisam mogao zamisliti da ću i dalje igrati sa 40 godina. Ali uvijek pokušavam pomoći svom tijelu i svojim nogama. U posljednjih deset godina morao sam raditi mnogo više nego kada sam imao 20.
Ipak, volim trenirati jer morate biti zdravi i spremni da biste igrali na ovom nivou, a prije svega morate sačuvati ljubav prema fudbalu.”
Pametniji fudbal umjesto sirove brzine
Biološke promjene donijele su i neophodnu evoluciju u njegovom pristupu igri. Svjestan da ne može trčati kao nekada, bh. napadač je transformisao svoj stil na terenu.
Direktne utrke sa mladim i brzim defanzivcima odavno je prepustio drugima, svjestan da to nikada nije ni bio njegov glavni adut. Umjesto toga, fokusirao se na ono u čemu je najbolji. Smanjio je broj bespotrebnih sprintova, a energiju je usmjerio na pozicioniranje, suvi kvalitet i realizaciju, dokazujući da jedan pametan potez često vrijedi više od stotinu istrčanih metara.
