data-nosnippet>
Plasman na Svjetsko prvenstvo s Bosnom i Hercegovinom i probijena magična granica od 50 golova u Bundesligi, jasan su pokazatelj da karijera Ermedina Demirovića ide u najboljem mogućem pravcu. Ipak, put do zvijezda bio je popločan trnjem, sumnjama i suzama.
U iskrenom razgovoru s Kawom Acarom, Demirović je otvorio dušu o trenucima koji su ga oblikovali kao čovjeka i igrača.
Majčine suze i odlazak od kuće sa 16 godina
Najteža odluka u životu desila se dok je još bio dijete. Sa samo 16 godina napustio je sigurnost porodičnog doma u Hamburgu i otišao u Leipzig.
“To što sam tada donio takvu odluku bio je najgori trenutak u životu moje mame. Danas imam 28 godina, ali ona i dalje zaplače svaki put kada me posjeti i vrati se kući. I dalje sebi zamjera što je ‘pustila’ svoje dijete tako rano. Sav taj hajp, novac i slava njoj apsolutno ništa ne znače,” priznao je Ermedin.
Otac kao vrhovni autoritet: “Pazimo na novac”
Iako je danas svjetski poznat napadač, u porodici Demirović zna se ko je “gazda”. Ermedin ističe da slava nije promijenila njegov odnos prema roditeljima, a posebno prema ocu koji i dalje drži sve konce u svojim rukama.
“On je glavni u kući. Ako želim kupiti sat, nazovem oca i on mi da odobrenje.”Pazimo na novac jer znamo odakle dolazimo. Nismo odrasli s Rolexom na ruci, sve smo sami zaradili. Iz poštovanja mnogo toga ide preko mog oca. Hvala Bogu da ga imam.”
Pakao u Španiji: “Htio sam prestati igrati fudbal”
Početak profesionalne karijere u Deportivo Alavésu bio je sve samo ne glamurozan. Usamljenost, jezička barijera i loši finansijski uslovi zamalo su natjerali Ermedina da digne ruke od svega.
“Sa 18 godina bio sam sam u Španiji, nisam govorio jezik, a igrao sam samo za drugi tim. Bilo je dana kada sam se pitao: ‘Zašto ovo radim?’”, prisjeća se Demirović teškog perioda.
Šokantno zvuči podatak da kao igrač u Španiji nije imao novca ni za pristojan odmor:
“Prve godine tamo bio sam profesionalac samo na papiru. Igrao sam na terenima gdje moj brat u nižoj ligi ima bolje uslove. Na kraju mjeseca nije ostajalo mnogo novca. Htio sam sa suprugom na odmor, ali smo morali skratiti planove jer nismo imali dovoljno. U tom periodu sam svaki drugi dan razmišljao da prestanem igrati fudbal.“
Srećom po reprezentaciju Bosne i Hercegovine i ljubitelje fudbala širom Evrope, Demirović nije odustao. Danas je on jedan od simbola borbenosti “Zmajeva” i dokaz da se mukotrpan rad i porodični odgoj na kraju uvijek isplate.
